Jezik roda moga

         Znate li što je meni čudno? To što ode, oprostite, OVDJE u Dalmaciji, ljudi iz različitih sela posve drugačije pričaju.

         Kako se mi ovdje baš i ne razumijemo najbolje, ponekad mi nije najjasnije ni kojim jezikom se služe moji ukućani.

         Moja majka je iz Zagreba, a ćaća, odnosno OTAC, iz Dalmacije. Možete li uopće zamisliti tu komunikaciju?!

         Ne znam kako se brat i ja snađemo između svih tih teća i lonaca, pinjura i vilica, kariola i tačaka, škovacera i mišćafla, partfiša i metli. Onda sve te pipe i špine, psi i cucki, šeflje i kacijole, četke i bruškini, a o naglascima da i ne govorimo.

         Ipak, mislim da je najvažnije da su se njih dvoje susreli ili intrali, kako god želite, i da im baš dobro ide. Nije bitno zaspu li oni uvečer u kamari ili u sobi, legnu li na lancune ili na plahte, stave li glavu na kušine ili na vanjkuše, pokriju li se poplunom ili botijom i ugase li svitlo ili svjetlo. Važno je da se žele razumjeti i biti zajedno.

         Tako ni za našu Domovinu nije bitno kuvamo li il` kuhamo, dinstamo il` vrižimo, glavno je da smo svi u istom loncu.

         Sve je to jezik roda moga- mislin…mislim, ma ne, ZNAM!

                                                        Lucija Veršić, 7. r.

Pod maslinon                       

Veče je.

Umorna od svakidašnjosti,

sidan pod maslinu.

Tražin utjehu i mir u njoj.

Bižin od života.

Ja iđen i gledan,

i proživljavan dobro i zlo,

a ona stoji na jednon mistu

i nema joj pomoći kad je zatekne zlo.

U ispucanoj kori vidin krvave ratove,

vidin krik i plač,

vidin jecaj, i tamu vidin,

i tražin svitlo…

Pronalazin,

pronalazin ga u drhtaju krila galebova,

u smiju dice,

u ladu što ga pronađe starac pod krošnjon masline.

Tada shvaćan –

život je labirint.

Postavlja ti zapreke.

Ti budi ka` i maslina –

ispruži svoje korene

i ne daj da te nevere pokore!

Ivana Miočić, 8. r.